Best 9 quotes of Sartre Jean Paul on MyQuotes

Sartre Jean Paul

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    El hombre no es más que lo que él hace de si mismo.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Molim lijepo, ali ti ni u najmanjoj mjeri ne misliš jednako kao ja. Ti se tužiš, jer se stvari ne rađaju oko tebe kao kita cvijeća, a da se ti i ne potrudiš da nešto učiniš. Ja nisam nikada tražila toliko: ja sam htjela djelovati.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Parece inevitable, tan fuerte es la necesidad de esta música; nada puede interrumpirla, nada que venga del tiempo donde está varado el mundo; cesará sola, por orden. Esta hermosa voz me gusta sobre todo, no por su amplitud ni su tristeza, sino porque es el acontecimiento que tantas notas han preparado desde lejos, muriendo para que ella nazca. Y sin embargo, estoy inquieto; bastaría tan poco para que el disco se detuviera.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Quand je prenais un livre, j'avais beau l'ouvrir et le fermer vingt fois, je voyais bien qu'il ne s'altérait pas. Glissant sur cette substance incorruptible: le texte, mon regard n'était qu'un minuscule accident de surface, il ne dérangeait rien, n'usait pas. Moi, par contre, passif, éphémère, j'étais un moustique ébloui, traversé par les feux d'un phare; je quittais le bureau, j'éteignais: invisible dans les ténèbres, le livre étincelait toujours; pour lui seul. Je donnerais à mes ouvrages la violence de ces jets de lumière corrosifs, et, plus tard, dans les bibliothèques en ruine, ils survivraient à l'homme.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Quisiera ver claro en mí antes de que sea demasiado tarde.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Slobodan sam: više mi ne ostaje nijedan razlog da živim; svi oni, koje sam prokušao, propali su, a ja ne mogu više zamisliti neke nove. Još sam dosta mlad, imam još dostatno sila da ponovo počnem. Ali što treba ponovo početi?

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Though impervious to the sacred, I loved magic. The cinema was a suspect appearance that I loved perversely for what it still lacked. That streaming was everything, it was nothing, it was everything reduced to nothing.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Toca el jazz; no hay melodía, sólo notas, una miríada de breves sacudidas. No conocen reposo; un orden inflexible las genera y destruye; sin dejarles nunca tiempo para recobrarse, para existir por sí. Corren, se apiñan, me dan al pasar un golpe seco y se aniquilan. Me gustaría retenerlas, pero sé que si llegara a detener una, sólo quedaría entre mis dedos un sonido canallesco y languideciente. Tengo que aceptar su muerte; hasta debo querer esta muerte; conozco pocas impresiones más ásperas o más fuertes.

  • By Anonym
    Sartre Jean Paul

    Vidim pod svojim nogama siva iskrenja Bouvilla. Reklo bi se, da tu pod suncem leže brdašca ljuskavih školjki, ivera kostiju, piljaka. Izgubljene među tim podrtinama, sićušne krhotine stakla ili tinjca ispuštaju na trenutke lagane sjevove. Žljebovi, rovovi, sitne brazde, koje teku između ljuštura. Za jedan sat će biti ulice; ja ću hodati po tim ulicama, među zidovima. Za sat ću biti jedan od onih malih crnih čovječuljaka, koje razabirem u ulici Boulibet. Kako se osjećam daleko od njih s visa onog brežuljka. Čini mi se, da ja pripadam nekoj drugoj vrsti. Oni izlazeiz ureda nakon svojega radnog dana; oni s izrazom zadovoljstva gledaju kuće i male trgove, oni misle, da je to njihov grad, ''lijepi purgerski grad''. Ne boje se, osjećaju se kod kuće. Oni su uvijek vidjeli samo pripitomljenu vodu, koja istječe iz pipaca, samo sjvetlost, koja izvire iz žarulje kada se pritisne na prekidač, samo križanačka, kopilanska stabla, koja podupiru vilama. Oni sto puta na dan dobivaju dokaz, da sve izvodi stroj, da se svijet pokorava čvrstim i nepromijenjivim zakonima. Tijela puštena u praznini sva padaju jednakom brzinom, gradski perivoj se zatvara svakoga dana u isti sat (16 zimi, 18 ljeti), olovo se otapa na 335*, posljednji tramvaj polazi od gradske općine u 23h 5. Oni su mirni, malo mrzovoljni, oni misle na Sutra, to jest jednostavno na novo danas: gradovi raspolažu samo jednim danom koji se potpuno isti vraća svakoga jutra. Samo ga malo nakite svake nedjelje. Budale. Odvratno mi je misliti, da ću opet vidjeti njihova debela i spokojna lica. Oni donose zakone, pišu pučke romane, žene se, prave groznu glupost, da rađaju djecu. Međutim velika neodređena priroda ušuljala se u njihov grad, ona se uvukla svuda, u njihovu kuću, u njihove urede, u njih same. Ona se ne miče, ona se drži spokojno u njima, a oni, oni su potpuno utonuli u nju, oni je udišu, a ne vide je, oni misle, da je ona vani, na 20 velikih milja od grada. Ja vidim tu prirodu, ja je vidim. Znam da ona ne trpi zakona: ono, što oni smatraju njenom postojanošću... Ona ima samo navika, a sutradan ih može promijeniti.