Best 22 quotes of Johann Baptist Metz on MyQuotes

Are we Christians in this country really changing our hearts, or do we just believe in a change of heart...?

Certainly, the church is not primarily a moral institution, but the bearer of a hope.

Every rebellion against suffering is fed by the subversive power of remembered suffering.

History is not to be whitewashed "by a screening out of the importance of suffering.

In order to experience and understand what it means to be a Christian, it is always necessary to recognize a definite historical situation.

The dead of Auschwitz should have brought upon us a total transformation; nothing should have been allowed to remain as it was, neither among our people nor in our churches. Above all, not in the churches.

We must learn to accept ourselves in the painful experiment of living. We must embrace the spiritual adventure of becoming human, moving through the many stages that lie between birth and death.

Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.

Nismo li možda tijekom vremena tumačili kršćanstvo suviše isključivo kao religiju osjetljivu za grijeh te u skladu s tim premalo osjetljivu za trpljenje?

No mi kršćani upućeni smo po središtu našega Creda - 'mučen pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mučenja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnostička soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.

[N]one of us drinks the chalice of our existence to the last drop. None of us is fully obedient. Each of us falls short of the human nature entrusted to us.

Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.

Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?

Pod kvazi-mitskim totalitetom tehničke racionalnosti prijeti nam inteligencija bez patosa, inteligencija kojoj nije potreban nikakav jezik koji ima svoj vlastiti smisao jer ionako sve funkcionira bez bilo kakvog proturječja; ta inteligencija ne zna za spomen jer nije ugrožena nikakvim zaboravom: čovjek kao kompjuterizirana inteligencija bez osjetljivosti na patnju i bez morala, ukratko: čovjek kao rapsodija nedužnosti jednoga glatko funkcionirajućeg stroja. Treba li doista to biti čovjek nakon smrti čovjeka?

Potkraj Drugoga svjetskog rata izvukli su me iz škole i, kao šesnaestogodišnjaka, gurnuli u vojsku. Nakon kratke vojničke izobrazbe u würzburškim kasarnama došao sam na frontu koja se u to vrijeme već bila pomakla preko Rajne u Njemačku. Četa je bila sastavljena iz samih mladih ljudi, bilo nas je preko stotinu. Jedne večeri komandir čete poslao me prenijeti jednu poruku u komandu bataljona. Noću sam lutao razorenim selima i majurima, a kad sam se pred jutro našao na mjestu gdje sam ostavio svoju četu, našao sam još samo mrtvace: četu je pregazio kombinirani napad lovaca-bombardera i tenkova. Svima njima, s kojima sam još dan ranije dijelio dječje tjeskobe i mladenački smijeh, sada sam mogao gledati još samo ugasli mrtvi obraz. Ne sjećam se ničega doli jednog krika bez glasa. I danas još vidim samoga sebe tako, a iza spomena na to raspali su se snovi mojega djetinjstva.

Radi se mnogo više - i to isključivo - o pitanju kako uopće valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješću trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.

Sve Crkve stoje danas u našem postmodernom krajoliku poput stabala bez lišća.

Tema 'Boga' ne dispenzira teologa od njegove biografije. To ga razlikuje od stručnjaka koji se bavi znanošću o religiji.

There is a poverty of the average human’s life, who is unnoticed by the world. It is the poverty of the commonplace. There is nothing heroic about it; it is the poverty of the common lot, devoid of ecstasy. Jesus was poor in this way. He was no model figure for humanists, no great artist or statesman, no diffident genius. He was a frighteningly simple man, whose only talent was to do good. The one great passion in his life was “the Father.” Yet it was precisely in this way that he demonstrated “the wonder of empty hands” (Bernanos), the great potential of the person on the street, whose radical dependence on God is no different from anyone else’s. He has no talent but that of his own heart, no contribution to make except self-abandonment, no consolation save God alone.

Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.

Towards the end of the Second World War, when I was sixteen years old, I was taken out of school and forced into the army. After a brief period of training at a base in Wüzburg, I arrived at the front, which by that time had already crossed the Rhine into Germany. There were well over a hundred in my company, all of whom were very young. One evening the company commander sent me with a message to battalion headquarters. I wandered all night long through destroyed, burning villages and farms, and when in the morning I returned to my company I found only the dead, nothing but dead, overrun by a combined bomber and tank assault. I could see only dead and empty faces, where the day before I had shared childhood fears and youthful laughter. I remember nothing but a wordless cry. Thus I see myself to this very day, and behind this memory all my childhood dreams crumble away.

U kršćanstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u začecima - doista anamnetičku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprječava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?